Što roditelji trebaju znati o samoozljeđivanju djece?

Što je samoozljeđivanje kod djece i adolescenata?

Samoozljeđivanje podrazumijeva namjerno nanošenje ozljede vlastitom tijelu. Kod djece i adolescenata najčešće govorimo najčešće o nesuicidalnom samoozljeđivanju, odnosno ponašanju kojim se osoba namjerno ozljeđuje bez namjere da pritom želi umrijeti. Ono može uključivati rezanje ili snažno grebanje kože, udaranje vlastitog tijela, izazivanje modrica, pečenje, ugrize, štipanje ili namjerno ometanje cijeljenja postojećih rana. Važno je razlikovati samoozljeđivanje od drugih ponašanja kojima mlada osoba također može štetiti sebi. Tu spadaju suicidalne tendencije, zlouporaba alkohola ili droga, poremećaji hranjenja, rizična seksualna ponašanja ili druga opasna ponašanja mogu biti izraz ozbiljne psihološke patnje, ali se u užem kliničkom smislu ne smatraju nesuicidalnim samoozljeđivanjem. Isto tako, ponavljajuća stereotipna samoozljeđujuća ponašanja koja se mogu pojavljivati kod nekih neurorazvojnih teškoća zahtijevaju drukčije razumijevanje i procjenu.

Samoozljeđivanje među adolescentima nije rijetko. Istraživanja pokazuju da značajan dio mladih tijekom adolescencije barem jednom namjerno ozlijedi vlastito tijelo, a ukupno oko 16-22% djece koristilo je neku vrstu samoozljeđivanja tijekom djetinjstva. To ne znači da je takvo ponašanje „normalan dio puberteta“ niti da ga treba zanemariti. Samoozljeđivanje je prije svega znak da dijete ili adolescent u određenom trenutku nema dovoljno učinkovitih načina da se nosi s emocionalnom napetošću, unutarnjom boli ili drugim teškoćama.

Zašto se dijete samoozljeđuje?

Roditeljima je često teško razumjeti kako tjelesna bol nekome može pomoći. Korisnije je zato umjesto pitanja „Zašto si to napravio?“ pokušati razumjeti koju funkciju samoozljeđivanje ima za upravo to dijete. Kod nekih mladih samoozljeđivanje privremeno smanjuje izrazitu emocionalnu napetost. Kada su preplavljeni ljutnjom, tugom, tjeskobom, sramom ili osjećajem da više ne mogu podnijeti ono što osjećaju, fizička bol može na kratko preusmjeriti pažnju s emocionalne boli i donijeti osjećaj olakšanja. Kod drugih se samoozljeđivanje javlja kada osjećaju prazninu, emocionalnu utrnulost ili doživljaj odvojenosti od sebe. Tjelesna bol tada može postati način da „nešto osjete“ ili ponovno dožive vlastito tijelo kao stvarno. U nekim slučajvima samoozljeđivanje može biti dio pokušaja suicida i razmišljanja o prekidu života te ovo predstavlja najopasniji oblik samoozljeđivanja.

Samoozljeđivanje može služiti i prekidanju navale neželjenih misli, uznemirujućih sjećanja ili intenzivne unutarnje napetosti. Kod djece koja prema sebi osjećaju snažan bijes, sram ili krivnju ono može imati funkciju samokažnjavanja. Dijete može vjerovati da zaslužuje bol ili kaznu jer sebe doživljava lošim, krivim ili nedovoljno vrijednim. Ponekad samoozljeđivanje postaje način komunikacije kada dijete nema riječi kojima bi objasnilo koliko mu je teško. To ne znači da je ponašanje jednostavno „traženje pažnje“. Čak i kada dijete želi da netko primijeti ozljede, važnije pitanje je zašto osjeća da svoju patnju mora pokazati tako ekstremnim putem da bi bila prepoznata.

Kod nekih adolescenata više funkcija postoji istodobno. Primjerice, samoozljeđivanje može prvo smanjiti emocionalnu napetost, zatim izazvati osjećaj srama i krivnje, a ti osjećaji ponovno povećati napetost. Tako se može razviti začarani krug u kojem ponašanje koje kratkoročno donosi olakšanje dugoročno dodatno povećava psihološku patnju.

Što može povećati rizik za samoozljeđivanje?

Ne postoji jedan tip djeteta koje se samoozljeđuje. Samoozljeđivanje se može pojaviti kod mladih s depresivnim ili anksioznim teškoćama, traumatskim iskustvima, poremećajima hranjenja, izraženom impulzivnošću ili teškoćama reguliranja emocija, ali i kod djece koja nemaju jasno razvijen psihički poremećaj. Riziku mogu pridonijeti iskustva zlostavljanja ili zanemarivanja, vršnjačko nasilje i cyberbullying, gubici, obiteljski sukobi, socijalna izolacija, osjećaj nepripadanja, odbacivanje od vršnjaka, izrazito negativna slika o sebi te teškoće spavanja. Posebno je važno prethodno samoozljeđivanje, jer ponavljanje ponašanja može dovesti do toga da ono postupno postane sve dostupniji način reguliranja emocionalne krize tako da roditelji ne bi trebali čekati "hoće li sve biti u redu" nakon što uoče prve simptome.

Zbog toga klinička psihološka procjena ne bi trebala biti samo pitanje koliko se puta dijete ozlijedilo ili koliko su ozljede ozbiljne. Važno je razumjeti što se događalo neposredno prije samoozljeđivanja, kako se dijete osjećalo, što je mislilo, što se dogodilo nakon toga, je li osjetilo olakšanje i postoje li određene situacije u kojima se ponašanje češće ponavlja, kako razmišlja o životu, kako si pomaže regulirati emocije i socijalne odnose.

Kako roditelj treba reagirati?

Otkriće da se dijete samoozljeđuje kod roditelja često izaziva strah, ljutnju, nevjericu, krivnju ili potrebu da ponašanje odmah zaustavi. Međutim, kažnjavanje, prijetnje, posramljivanje ili dramatiziranje obično ne pomažu. Mogu povećati sram i dovesti do toga da dijete sljedeći put bolje sakrije ozljede ili zbog intenzivnijih emocija to krene češće raditi. Korisnije je reagirati mirno i jasno pokazati da se ponašanje shvaća ozbiljno. Roditelj može pitati što se događalo prije ozljeđivanja, što je dijete tada osjećalo i je li mu samoozljeđivanje na neki način pomoglo. Cilj nije ispitivanje niti pronalaženje krivca, nego razumijevanje problema koji je doveo do ponašanja kao i stvaranja osjećaja sigurnosti i povjerenja između roditelja i djeteta.

Važno je izbjeći rečenice poput „Kako si nam to mogao napraviti?“, „Imaš sve, zašto bi to radio?“ ili „Ako to još jednom napraviš…“. Takve reakcije mogu dodatno povećati djetetov osjećaj da ga nitko ne razumije, da se nikome ne može otvoriti i povjeriti, ali i dodatan osjećaj krivice da s njim nešto nije u redu. Puno je korisnije prenijeti poruku da vidimo da mu je teško i da ćemo zajedno tražiti sigurniji način nošenja s onim što osjeća.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Svako samoozljeđivanje, naročito ono koje se ponavlja, zaslužuje stručnu psihološku procjenu, osobito ako se učestalost povećava, ozljede postaju ozbiljnije, dijete skriva velik broj ozljeda ili se istodobno pojavljuje značajno pogoršanje raspoloženja, povlačenje iz odnosa, školsko propadanje, izrazito beznađe ili druge psihičke teškoće. Stručna procjena trebala bi obuhvatiti ne samo sam čin ozljeđivanja nego i emocionalno funkcioniranje djeteta, ličnost, psihološke probleme, obiteljsku situaciju, školu, vršnjačke odnose, nošenje sa stresom, moguće iskustvo nasilja ili zlostavljanja. Samoozljeđivanje se ne mora događati samo kod djece koja su depresivna, anksiozna ili imaju problema sa školskim uspjehom, zato ne treba tražiti "vidljive znakove uzbune" te čekati kada reagirati.

Cilj psihološkog liječenja nije samo „zabraniti rezanje“ ili ukloniti predmete kojima se dijete može ozlijediti. Potrebno je razumjeti zbog čega je samoozljeđivanje postalo korisno djetetu i pomoći mu razviti druge načine reguliranja emocionalne napetosti, izražavanja potreba, rješavanja problema i traženja pomoći. Ovisno o teškoćama, u tretman mogu biti uključeni individualna psihoterapija, rad na emocionalnoj regulaciji, liječenje drugih prisutnih psihičkih teškoća te rad s roditeljima i obitelji kao i psihoedukacija o stanju. U tretman su obično uključeni dječjih psihijatar i psiholog, a drugi stručnjaci, kao dječji psihoterapeut mogu djelovati ako postoji potreba za tim.

Najvažnije je samoozljeđivanje istodobno shvatiti ozbiljno i ne svesti dijete na njegovo ponašanje. Dijete koje se samoozljeđuje najčešće ne pokušava „stvarati probleme“, nego se na vrlo bolan način pokušava nositi s problemima koje trenutno ne zna riješiti drukčije.

Za dodatna pitanja oko problema samoozljeđivanja ili naručivanja na procjenu i terapiju za djecu i adolescente možete kontaktirati:

📍 Zagreb, Vlaška ulica 64

📞 099 / 677 – 7383 ili psihologzecevic@gmail.com

🌐 https://www.psihologzecevic.com/djecji-i-adolescentni-psiholog