Kada se iza „dobre djevojčice“ kriju pretjerane brige i anksioznost
Anksioznost kod djece ne izgleda uvijek onako kako je odrasli zamišljaju. Dijete ne mora otvoreno govoriti da se boji, izbjegavati školu ili imati vidljive napadaje panike. Kod djevojčica se anksioznost često može skrivati iza ponašanja koje okolina u početku doživljava kao poželjno kao što su odgovornost, poslušnost, savjesnost, opreznost, česta provjeravanje, puno ulaganja truda i želju da sve bude napravljeno kako treba. To je djevojčica koja ne stvara probleme. Piše zadaću na vrijeme, brine o školskim obavezama, želi zadovoljiti roditelje i učitelje, poštuje pravila i često unaprijed razmišlja o svemu što bi moglo poći po zlu. Upravo zbog toga njezinu anksioznost nije uvijek lako prepoznati, a često može djelovati i kao neka poželjna i pozitivna karakteristika ponašanja dijeteta.
Kada zabrinutost postaje više od obične dječje brige?
Brige su normalan dio odrastanja. Djeca se mogu bojati ispita, sukoba s prijateljima, novih situacija, bolesti ili odvajanja od roditelja. Problem nastaje kada zabrinutost postane toliko česta, intenzivna ili iscrpljujuća da počinje utjecati na svakodnevni život djeteta. Kod anksioznih djevojčica roditelji mogu primijetiti stalna pitanja poput:
„A što ako pogriješim?“
„Jesi li sigurna da će sve biti u redu?“
„Što ako se učiteljica naljuti?“
„Što ako nitko ne bude htio biti sa mnom?“
„Što ako dobijem lošu ocjenu?“
„Što ako se tebi nešto dogodi?“
Često nije dovoljno odgovoriti jednom. Dijete ponovno traži potvrdu, pokušavajući postići osjećaj potpune sigurnosti koji zapravo nikada ne dolazi. Anksioznost tada funkcionira poput unutarnjeg alarma koji se uključuje i onda kada stvarna opasnost nije velika. Um pokušava predvidjeti svaki mogući problem kako bi ga spriječio, ali rezultat nije veća sigurnost nego sve više razmišljanja i briga.
„Dobra djevojčica“ koju nitko ne primjećuje
Jedan od razloga zbog kojih anksioznost kod djevojčica može dugo ostati neprepoznata jest to što neka anksiozna ponašanja odraslima izgledaju pozitivno. Djevojčica može biti izrazito poslušna jer se boji pogriješiti i boji se kritika. Može uvijek napraviti zadaću jer je pomisao da nešto zaboravi izrazito uznemirava. Može biti tiha na nastavi jer se boji dati pogrešan odgovor. Može izbjegavati sukobe jer joj je teško podnijeti mogućnost da je netko ljut na nju. Može stalno pomagati drugima jer joj je vrlo važno da je svi doživljavaju kao dobru i prihvaćenu.
Izvana možemo vidjeti dijete koje je „zrelo za svoje godine“. Iznutra se, međutim, može odvijati potpuno drugačija priča kao što je stalno analiziranje, strah od pogreške, osjećaj odgovornosti za tuđe emocije i potreba da sve drži pod kontrolom, strah od kritika i konstantno ponavljanje istih misli u glavi. Zato je važno ne promatrati samo ponašanje, nego i ono što ga pokreće. Postoji velika razlika između djevojčica koje žele dobro napisati test jer joj je stalo do škole i djevojčica koje osjećaju da moraju dobiti odličnu ocjenu jer bi svaka pogreška značila da je razočarala druge ili da „nije dovoljno dobra“.
Perfekcionizam i anksioznost često idu zajedno
Perfekcionizam može biti jedan od najranijih znakova anksioznosti. Na prvi pogled perfekcionističko dijete može izgledati izrazito motivirano. Trudi se, ispravlja detalje, želi dobre rezultate i postavlja si visoke standarde. Ali zdrava želja za uspjehom i anksiozni perfekcionizam nisu isto. Kod anksioznog perfekcionizma dijete ne razmišlja samo: „Želim ovo napraviti dobro“, nego često, svjesno ili nesvjesno, osjeća: „Moram ovo napraviti savršeno.“ Pogreška tada nije samo pogreška. Ona može biti dokaz da dijete nije dovoljno sposobno, pametno, vrijedno ili dobro. Takve djevojčice mogu satima raditi relativno jednostavne zadatke, stalno brisati i ponovno pisati, teško predavati rad jer nikada nije „dovoljno dobar“ ili izbjegavati aktivnosti u kojima nisu sigurne da će biti uspješne.
Paradoksalno, perfekcionizam koji u mlađoj dobi može rezultirati odličnim školskim uspjehom kasnije može postati prepreka. Kako zahtjevi rastu, više nije moguće sve savršeno kontrolirati. Pojavljuje se više predmeta, više obaveza, složeniji društveni odnosi i veća očekivanja. Strategija „moram sve napraviti savršeno kako bih se osjećala sigurno“ tada postaje sve teže održiva.
Zašto se problem ponekad primijeti tek kasnije?
Anksiozno dijete može dugo vrlo dobro funkcionirati. Dobre ocjene, urednost i odgovornost mogu prikriti količinu energije koju dijete ulaže kako bi održalo kontrolu.
S vremenom cijena takvog funkcioniranja može postati sve veća. Djevojčice koje su nekada bila samo „jako savjesne“ mogu početi provoditi sate u učenju. Mogu teško zaspati jer navečer ponovno prolaze kroz događaje toga dana. Mogu razviti česte glavobolje ili bolove u trbuhu prije škole. Mogu izbjegavati druženja, natjecanja ili nove aktivnosti jer postoji mogućnost neuspjeha ili neugode.
Neke djevojčice počinju odgađati zadatke upravo zbog perfekcionizma. Ako nešto ne mogu napraviti idealno, teško im je uopće započeti. Druge postaju izrazito samokritične. Nakon dobrog rezultata neće razmišljati o onome što su napravile dobro, nego o jednoj pogrešci. Komentar prijateljice analizirat će satima. Prije spavanja prisjećat će se nečega što su rekle prije nekoliko dana i pitati se jesu li ispale „glupe“ ili nekoga uvrijedile. Anksioznost se tako postupno može pretvoriti u svakodnevno mentalno opterećenje.
Znakovi na koje vrijedi obratiti pažnju
Anksioznost se kod svakog djeteta može pokazivati drugačije, ali roditelji i druge odrasle osobe mogu primijetiti kombinaciju znakova kao što su pretjerano razmišljanje i očekivanje najgoreg, često traženje potvrde da će sve biti u redu, izrazit strah od pogreške ili kritike, teško donošenje odluka, izbjegavanje novih aktivnosti, perfekcionizam, teškoće sa spavanjem, glavobolje ili bolovi u trbuhu bez jasnog medicinskog uzroka te snažne reakcije na situacije koje drugima izgledaju kao male pogreške. Neke djevojčice izrazito teško podnose kada netko nije zadovoljan njima. Druge imaju potrebu unaprijed znati točan plan događanja i teško reagiraju na iznenadne promjene. Važno je pritom gledati intenzitet, učestalost i posljedice ponašanja, a ne jednu osobinu izolirano.
Savjesnost, želja za uspjehom ili povremene brige same po sebi nisu znak problema.
Što odrasli ponekad nenamjerno pojačavaju?
Anksiozne djevojčice često dobivaju mnogo pohvala upravo za ponašanja koja proizlaze iz njihove tjeskobe.
„Ona je tako odgovorna.“
„Nikad s njom nemamo problema.“
„Sve napravi sama.“
„Ona uvijek misli unaprijed.“
Naravno, nema ništa loše u pohvaliti odgovornost. Međutim, korisno je povremeno se zapitati koliko slobode dijete ima da bude neuredno, nesigurno, pogriješi, predomisli se, zaboravi nanešto ili nekoga razočara. Ako dijete dobiva najviše priznanja onda kada je savršeno, poslušno i uspješno, može početi povezivati vlastitu vrijednost upravo s tim osobinama. Zato je važno pohvaljivati i trud, fleksibilnost, hrabrost da pokuša nešto novo čak i ako ne ispadne dobro, sposobnost da podnese pogrešku i spremnost da kaže što želi čak i kada se drugi možda neće složiti.
Cilj nije ukloniti svaku brigu
Kada dijete kaže: „Što ako pogriješim?“, prirodni roditeljski odgovor često je: „Nećeš pogriješiti.“ Kratkoročno to može umiriti dijete, ali dugoročno je korisnije pomoći mu da razvije osjećaj da se može nositi i s pogreškom. Umjesto stvaranja potpune sigurnosti, odrasli mogu pomoći djetetu da nauči podnositi određenu količinu neizvjesnosti. Poruka tada nije: „Ništa loše se neće dogoditi.“ Poruka je: „Ne možemo uvijek znati što će se dogoditi, ali vjerujem da se možeš nositi s onim što dođe.“ To je velika razlika. Dijete postupno uči da mu nije potrebna potpuna kontrola kako bi bilo sigurno.
Djevojčicama je potrebno dopuštenje da ne budu uvijek „poslušne i uredne“
Jedna od najvažnijih poruka koje možemo prenijeti anksioznim djevojčicama jest da njihova vrijednost ne ovisi o tome koliko je mirna, uspješna, pristojna ili korisna drugima.
Smije pogriješiti.
Smije dobiti lošiju ocjenu.
Smije nešto ne znati.
Smije nekoga razočarati.
Smije reći „ne“.
Smije imati vlastite potrebe.
Smije pokušati nešto u čemu možda neće biti najbolja.
Za dijete koje godinama pokušava biti „dobra djevojčica“, upravo takva iskustva mogu biti važan dio razvoja emocionalne otpornosti.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Povremena zabrinutost ne znači nužno da dijete ima neki anksiozni poremećaj. Međutim, razgovor sa stručnjakom ima smisla kada brige traju dulje vrijeme, uzrokuju značajnu patnju ili počinju ograničavati djetetov život. Posebno je važno reagirati ako dijete zbog straha izbjegava školu, druženja ili aktivnosti koje je prije voljelo, ako ima izražene probleme sa spavanjem, često se boji biti samo ili odvjati od roditelja, ima česte tjelesne simptome povezane sa stresom ili ako perfekcionizam (npr. crvenjenje, znojenje, ubrzan rad srca, pritisak u prsima, bolovi u trbuhu, problemi s probavom itd.) toliko narastu da dijete teško funkcionira. Anksiozni poremećaji često započinju u djetinjstvu i zbog neadekvatnog prepoznavanja ili nadanja da će problemi s anksioznosti "sami prestati" perzistiraju i postaju kronični u odrasloj dobi te smanjuju kvalitetu života.
U našem Centru psihologinja Mila Pavlović radi s djecom predškolske i školske dobi koje imaju problem s anksioznim poremećajima različitog tipa.
Comments